Gotovo polovica radnika u Hrvatskoj ima veća prava zbog postojanja kolektivnih ugovora, ali u mnogim slučajevima pregovori o plaćama nisu potpuni – pregovara se samo o osnovici, a koeficijente određuje poslodavac
Kolektivno pregovaranje s poslodavcima temeljna je djelatnost sindikata kojom svojim članovima osiguravaju bolje plaće i višu razinu ostalih radničkih prava od minimuma propisanog zakonom.
U Hrvatskoj postoji oko 580 kolektivnih ugovora koji pokrivaju oko 670 tisuća radnika, odnosno oko 47 posto svih zaposlenih.
Pokrivenost je bitno veća u javnom sektoru, gdje su kolektivnim ugovorima pokrivene sve javne i državne službe, te većina državnih poduzeća. U privatnom sektoru postoje dva granska kolektivna ugovora, za graditeljstvo i ugostiteljstvo (turizam), čija je primjena proširena na sve poslodavce u tim sektorima. U ostatku privatnog sektora, kao i dijelu javnog sektora kojim upravljaju gradovi i općine, prevladava kolektivno pregovaranje na razini pojedinog poslodavca, odnosno tzv. kućni kolektivni ugovori.
Najveći broj kućnih ugovora otpada na industriju, komunalne djelatnosti i ustanove čiji su osnivači gradovi i općine, kao i na turizam i graditeljstvo, gdje su mnogi radnici pokriveni istovremeno s dva ugovora – granskim i kućnim. U takvim situacijama kućni ugovor u pravilu rezultira plaćama i ostalim pravima koja su iznad razine granskog ugovora.
Brojna prava proizlaze isključivo iz kolektivnih ugovora
Temelj kolektivnog pregovaranja trebale bi biti plaće, odnosno raspodjela novostvorene vrijednosti između rada i kapitala. U većini slučajeva to i jest tako, no nažalost u Hrvatskoj postoji i mnogo ugovora koji u nedovoljnoj mjeri uređuju plaće. Takvi ugovori određuju samo osnovicu za izračun plaće, a koeficijenti pojedinih radnih mjesta ostaju prepušteni na odlučivanje poslodavcu, što znači da sindikati u svojim rukama drže samo polovicu formule za izračun plaća. To je ujedno i jedan od dva glavna nedostatka prakse kolektivnog pregovaranja u Hrvatskoj. Ipak, činjenica je da značajan broj radnika zahvaljujući kolektivnim ugovorima ima veće plaće i da one češće rastu, nego što bi to bio slučaj bez njih.
Druga važna prava koja proizlaze iz kolektivnih ugovora su dodaci na plaću i ostala materijalna prava. Zakon o radu propisuje samo da se za prekovremeni rad, rad na neradne dane i rad u otežanim uvjetima mora isplatiti uvećana plaća, ali ne i koliko to uvećanje mora iznositi. Zakon se dakle može ispoštovati i s uvećanjem od 0,01 posto. U praksi kolektivni ugovori propisuju uvećanja koja se obično kreću između 30 i 50 posto. Dodatak koji uopće ne postoji u zakonu, a ima ga velika većina kolektivnih ugovora je onaj za radni staž, koji obično iznosi 0,5 posto po godini staža. Brojna druga materijalna prava, poput božićnice, regresa za godišnji odmor ili jubilarnih nagrada, proizlaze isključivo iz kolektivnih ugovora.
Kolektivni ugovori radnicima donose i druga dodatna prava, poput duljeg godišnjeg odmora, gdje je Hrvatska po razlici između zakonskog minimuma i prosječnog broja dana ugovorenog kolektivnim ugovorima u samom vrhu Europske unije.
Kolektivni ugovor važni su i za sindikalni rad. Zakon o radu sadrži samo općenite odredbe o pravima sindikalnih povjerenika, a njima se uobičajeno ugovara broj plaćenih radnih sati koje oni mogu utrošiti na sindikalni rad, kao i ostali uvjeti koje im poslodavac mora omogućiti.
Drugi glavni problem prakse kolektivnog pregovaranja u Hrvatskoj nalazi se u tome što ne postoje nikakvi obrasci, odnosno pravilnosti u procesima kolektivnog pregovaranja, posebno u privatnom sektoru. Pregovori se odvijaju u različito doba godine, a kolektivni ugovori potpisuju na različit rok važenja. U nekim poduzećima se pregovara svake godine, u nekima svake dvije ili četiri, a neka pak imaju kolektivne ugovore na neodređeno vrijeme. Takva praksa otežava objektivno utemeljene pregovore o plaćama, ali i onemogućuje pozitivan utjecaj kolektivnog pregovaranja na makroekonomsku stabilnost.
Udruge poslodavaca ne žele kolektivno pregovarati
Hrvatska se država prema kolektivnim ugovorima dosad promjenjivo odnosila. U javnom sektoru, gdje je država poslodavac, uglavnom se pregovaralo i potpisano poštovalo. No u reguliranju zakonodavnog okvira država je ponekada propisivala odredbe koje su djelovale poticajno na kolektivno pregovaranje, a ponekad ih je opet ukidala.
Veći problem sindikatima je ipak dio poslodavaca koji ne žele pregovarati, a posebno njihove granske udruge. Osim u građevinarstvu i ugostiteljstvu, ostale granske udruge su uglavnom nezainteresirane za kolektivno pregovaranje i znatno više posvećene lobiranju prema Vladi za poslovne interese svojih članova.
Sindikati u Hrvatskoj trenutno se suočavaju s dva glavna izazova. Prvi je osigurati redovne pregovore i rast plaća koji bi očuvao njihovu realnu vrijednost. U posljednjih godinu dana prosječna bruto plaća porasla je za gotovo 9 posto, ali je uslijed inflacije njezina realna vrijednost pala za 3 posto. Drugi izazov je postizanje veće pokrivenosti i uređenog sustava kolektivnog pregovaranja, u kojem se, između ostaloga, jasno zna kada se vode pregovori o plaćama i na kojim osnovama.
Darko Šeperić, izvršni tajnik SSSH za javne politike, projekte i edukaciju
